o papa testu, vaginalnom ultrazvuku i vaginaletama
|
nakon što sam pet minuta tražila mjesto za parkiranje, uspjela sam se nekako ukoso sparkirati pola kilometra od ginekološke ambulante. ustvari mi je i trebalo nekoliko minuta pješaćenja.. razbistriti glavu i to. smisliti kako ću reagirati ako mi kaže čestitam, dobit ćete bebu. nisam ništa smislila, naravno. kako to smisliti uopće. možda bih mogla pitati je li sigurna da je moje. ili je li sigurna da je dijete. možda me piknuo komarac samo pa nekako je nešto nabubrilo unutra. hodajući prema ambulanti, osjećala sam se kao kad prolazim tkalčićevom. kao da svi gledaju u mene. ljudi na biciklima nisu se činili tako prijateljski raspoloženima kao prije. ginekološku ambulantu premjestili su u stari dio bolnice odmah pored crkvice. valjda da se pomoliš prije nego ti kažu sretnu vijest. ili da se pomoliš da ti je ne kažu. nije bilo mnogo žena u ambulanti. mislim, bilo ih je, ali neke su bile kod drugog ginekologa. odavno sam se riješila straha od širenja nogu pred tim ljudima, no ljudi u čekaonici uvijek pomognu u prizivanju napetosti i malecnog straha. ne volim ljude u čekaonicama. uvijek imaju neku životnu priču za ispričati. i očekuju valjda da i ti kažeš svoju. poslušala sam nekoliko priča, većinom planova za budućnost, koje su neke žene pričale nekim drugim ženama. primjetila sam da u rukama drže trudničke knjižice pa mi nije bilo jasno o kojoj budućnosti pričaju. gdje god sam pogledala, oko mene su bile žene koje su progutale globus. napravila sam ono što bi svaka normalna osoba napravila. odigrala sam nekoliko zmijica*. u sljedećem trenutku već sam ležala na stolu, a noge su mi bile u zraku. jupii, mislila sam.. to je kao onaj trenutak kad imaš ispit, pa si živčan i nervozan sve dok ne dobiješ ispit. pa ga rješavaš lijepo misleći- što je tu je, koliko znam znam. napravit ćemo papa test*. dođi po rezultate za 3 mjeseca. za 3 mjeseca?, rekla sam (ustvari sam mislila molim??? papa test? papa test kes k se? mislim, normalno da znam što je papa test, ali nisam mislila da ćemo to danas baš. nisam se na to pripremala. dan ranije sam u vlaku s dvije cure pričala o posjetima ginekologu. zgražale su se kad je netko spomenuo papa test. prošli put me jako boljelo, rekla je jedna. i mene je boljelo, možda i više nego tebe, rekla je druga. jer je ta druga imala i neke gljuvice, kajaznam. pomislila sam kako smo mi žene glupe. žene se natječu u svemu, pa i u tome koju je više bolio papa test. stave ti nešto metalno u tebe, rekle su. ja sam papa test nevina, rekla sam. molim, nisi napravila papa test, rekla je jedna. nisam, rekla sam. sretno, rekla je. a ustvari i nije tako strašno, samo se moras opusititi.) da, za 3 mjeseca. vođena mišlju da to sigurno nije najgore što mi se može desiti, opustila sam se i čekala željezo i bol. došlo je željezo, ali bol je izostala. malo je neugodno, istina.. nekako čudan osjećaj. pomislilila sam da je možda tako bilo i Sedmoj od Devet kad ju je asimilirao Borg. evo kiborgizacije na djelu. o tome je, dakle, pisao Sapunar. malo me pročačkala i bilo je gotovo. nekako kao da sam malo bila i razočarana. toliko živaca uzalud. kad očekuješ prasak, prasak bi se trebao i dogoditi. praska nije bilo. sad kad razmišljam o tome, sva sreća. rekla mi je da idem sad na ultrazvuk. i da ne oblačim gačice. izašla sam u čekaonicu da uđem u drugu čekaonicu gdje su druge žene bez gača isto čekale ultrazvuk. mračna je bila ta čekaonica. nisu upalili svijetlo. pitam se zašto. razmišljala sam razmišljaju li i one kako smo sve bez gača. cura u šarenoj haljinici bila je trudna. pretpostavljam, bez gača. s druge strane sjedila je starija žena. isto žena bezgača. pomisao na nju bez ičeg ispod suknje nije me baš veselila, no shvatila sam da smo sve u istom sosu. samo što njih dvije imaju trudničke knjižice. možda su one u malo većem. prvi put u životu iskusila sam čari vaginalnog ultrazvuka. prošli put kad sam bila na ultrazvuku, vozili su reli po mom trbuhu. nije me boljelo ništa. ne znam zašto tolika frka oko tog posjeta ginekologu. više se bojim zubara. na televizorčiću sastrane mogla sam vidjeti unutrašnjost svoje maternice (pretpostavljam). ustvari sam vidjela samo crne i bijele crtice i tražila u svemu tome neko dijete. samo da ga nema samo da ga nema, pomislila sam. nije ga bilo. imate male cistice, ali to nije strašno, normalno je. jajnici su vam u malo lošem stanju, pa zato nemate menstruaciju. a i sluznica vam je pretanka. shvatila sam da nema djeteta, ali ima svega ostalog. malo sam u banani, da se razumijemo. ustala sam i obukla gačice napokon. vani su sjedile druge bezgače. dobila sam vaginalete. tek sam kasnije shvatila da se vaginalete stavljaju u vaginu. pa se zato i zovu tako. i shvatila sam da posjeti ginekologu i nisu tako strašni. i da ne bi smjeli biti tabu tema. ne razumijem zašto se o tome ne priča više. zašto smijemo naglas govoriti da smo bili kod ortopeda, ali stišamo se kad kažemo da imamo cistične jajnike ili da se bojimo papa testa. nije li sve to normalno. strah od nepoznatog. strašnije od posjeta ginekologu je ono što ti ginekolog može reći. i to sam shvatila. za šest mjeseci moram doći na kontrolu. namjeravam se pojaviti s debljom sluznicom maternice i redovitim menstruacijama. *nokia snake game *papa test PAPA test ili citološka analiza vrste, izgleda i abnormalnosti stanica vrata maternice se sastoji u uzimanju obriska vrata maternice, pri čemu se koriste drvena špatula, štapić s vatom i predmetno stakalce, njegovom fiksiranju u alkoholu, i specijalnom bojanju u citološkom laboratoriju. Metodu bojanja je prije pedesetak godina otkrio američki znanstvenik grčkog podrijetla Papanicolau, po kojem je i nastao naziv PAPA test. Godišnja PAPA kontrola smanjuje rizik umiranja od raka vrata maternice za 90%. Optimalna je PAPA kontrola na šest mjeseci, obvezna jednom godišnje. Najbolje vrijeme za uzimanje uzorka je oko sredine ciklusa. Ukoliko se promjene otkriju dovoljno rano, liječenje je jednostavno, relativno lako i poštedno. Točnost PAPA testa je oko 75 - 80%, u kombinaciji s drugim metodama (kolposkopija i histologija) točnost raste do 95%. (izvor: www.poliklinika-harni.hr) drage žene i vi koje to planirate biti, idite ginekologu. bez obzira na to imate li spolne odnose ili ne. nije tako strašno, zaista. ja sam prilično strašljiva, no i ja sam to preživjela. svaki put kad plivam ili sam u vodi, a ne mogu dosegnuti dno stopalima, pomislim kako bih se mogla utopiti i kako bi mogao doći morski pas i pojesti mi nogu. strah od ginekologa bio je negdje u ravnini s ovim. a čak nije ni toliko neugodno. to je jednostavno ono što moramo pretrpjeti da bi bile zdrave. a od zdravlja ništa nije važnije. :) |
sretnost
|
zemlja se skoro 300 puta okrenula oko svoje osi i oko 300 puta je bio mrak. i 300 puta je nakon toga došao je dan. ne mogu reći da sam ga svaki put vidjela, ali znam da je posljednjih 250 bilo sunčano. u međuvremenu sam počela nositi suknje, pičkaste torbice i nositi crvene gače. i prešla sam na novi šampon. počela sam manje piti. ne pušim i dalje. gorana ivaniševića je zanijelo na vanju halilović, snimljena je još jedna hrvatska sapunica, magazin ima novu pjevačicu, studiram odnose s javnošću, crnac će biti predsjednik amerike, radiohed je izdao in rainbows, imam nekoliko novih prijatelja, illinois živi s domijem (sretan rođendan tiiiiii sretan rođendan tiiiiiiii), nisam pričala 3 mjeseca s nekim prijateljima (sad opet pričamo); bolesni manijak je poubijao pola zagorja, našli su ženu koja je umrla u svom stanu negdje u isto vrijeme kad se rodila moja mama koja je u međuvremenu rodila mene i moje tri sestre, radim dvije emisije na radio studentu od kojih je jedna glazbena (što me prejako veseli), eduardo da silva je spoznao teoriju zajeba na vlastitoj koži.. iliti nozi; bob dylan i manic street preachersi dolaze u hrvatsku, zaljubila sam se, saznali smo da su kokoši nastale od tiranosaurusa rexa, umro je edward lorenz, tvorac teorije kaosa*, britney je definitivno pukla (kako čujem, trenutno se oporavlja, ali možda je opet trudna), snimljen je sex i grad film, spajsice su bile na turneji, moja cimerica na koncertu backstreet boysa, upravo pjevam banquet (block party me neizmjerno veseli u zadnje vrijeme) i njupam kolač (keksi, piškote, puding..) postala sam punoljetna u svim zemljama svijeta. masovni ubojica george iz američke džungle bio je u zagrebu. primjetili smo američke zastavice po savskoj, a meni se lagano bljuvkilo. ne sjećam se točno gdje sam bila kad je george pričao o slobodnoj hrvatskoj, možda u rijeci. možda i ne. dječak s crvenim tregerima živi u rijeci. volim ljubiti dječaka s crvenim tregerima. izašla sam na svoje prve parlamentarne izbore. zoki je bio hot, a ja mlada i luda. euro dizel plaćam trenutno 9 kuna i 27 lipa. dakle, spoznala sam teoriju zajeba i na vlastitoj koži. ili moja mama, bolje rečeno. upsić. isto tako, spoznala sam i da su primerosi više kul od precijenjenih durexa, a i vatikan je priznao izvanzemaljce. i tako.. 300 dana sigurno je dosta vremena da se desi nešto pametno. i manje pametno. kad bi me netko pitao što mi se loše desilo proteklih mjeseci, ne bih znala odgovoriti. nekako kao da mi sve ide. lijepo je to. zaista. i bilo bi vrijeme. napokon. miffy je u žutom. i miffy je žena.  * teorija kaosa - fenomen poznat kao "učinak leptira", a temelji se na ideji da beskonačno male promjene, kao što je lepet krila insekta, mogu voditi do ogromnih posljedica. |
blop
|
Balončeku mali?Di si ti?Pa nema te!kuku!Probala sam te dobit na telefon al te nema.Javi se svom Illinoisu.Nadam se da čitaš blog!Pusa hani! |
with your smile as a big old sign
|
iznad glave napisala je: kako se divno ispitni rokovi bliže kraju i kako divno ja ne učim apsolutno ništa i kako pomalo vani je hladno, a ja lijena obući nešto toplo na sebe, odlučila sam ponovno dan provesti na internetu, pod žutom toplom lampom, skriptama sastrane i muzikom u ušima. illinois bila je jučer, ostavila je bjorkicu i novi polyphonic spree "da imam što slušati"... mark olson & the creekdippers odzvanjaju u ušima....zola and the tulip tree tako divan je. big old sign i sve i sve. kako lijepo je glazbu novu otkrivati.. tako iscjeljujuću, opuštajuću i nadrealno lijepu. adrijan i ja pričali smo nekidan i rekao je kako mu se ne da više otkrivati bendove nove. vratio se onome s početaka svojih. nosim mu fleming lipse, belle i sigur ros. nije dobro to što mu se dogodilo. ne mogu razumjeti u ovom svom daj-mi-svu-najljepšu-muziku-na-svijetu-elementu. big old sign tako je lijepa pjesma..jao*** *** zažmiri samo onako na tren i slušaj, kaže mi. što vidiš, što? -iznad oblaka smo a ti se smiješ dok ja plešem kroz maglice. i zajedno gledamo ljude kako hodaju ulicama, gradove i sela, šume i proplanke cvjetne vidim... kakve smo boje? -ne znam... mislim da se mijenjamo kako sunce plovi nebom. reflektiramo duge. aha, sad vidim.. poprimili smo boju neba, crtamo pahuljice i puštamo ih kroz prste. crtamo kapljice kišne. razvuci smaaaaaaaaajl.. razvuci smaaaaaaaaaajl.. tako je lijepo kad se smiješ. oči su nam plave a zjenice se šire svaki put kad proletimo kroz topli zrak. osjećajući zvukove čujemo ono što drugi ne vide. i tvoj osmijeh velik je poput jumbo plakata za astronaute. -i trajan poput vriglisperminta. *** |
bio je crven
|
Nastavljam nastavljati. Iako nastavak svega tog nečeg uopće i nije poželjan. Budući da sam zacrtala si nekako u glavi da sve što radim ima smisla i da moji ciljevi nisu apsurdni, ipak se probudim često, u danima poput ovog i pomislim kako lijep je dan, zašto ne plešeš? Razbijajući monotoniju svakodnevnice povremenim sunčanim bljeskovima, mali crv daje mi do znanja da zaista možda baš zbog smrti ponekad zasja ono malo života. Pravim se da sam dobro i da crne strelice ne prolaze kroz opnu koja izrasla je iz mene oko menei hoda samnom, spava, gleda, sluša, diše i jede u studentskim menzama. Osmozastim strujanjima kroz balonaste mjehuriće poluzraka polupijeska, često projure, ne razmišljajući uopće o smanjenju brzine, razne hipertonične otopine tuge, bijesa, snova, sreće, sjećanja o neprežaljenom, uspomena davnih i bližih, ljubavi velike i zelene trave. Letjele su suze, oči su se zatvarale, usta proizvodila krikove, a ruke tražile maramice. Kako okrutno je sve izvan balonastošarene membrane. I teroristi plaču. Pijem slovensku vodu s okusom jabuke. Nema do Jane. ja bi da sam grm koji hoda da me ne zapišavaju |
|
ispričavam se dragim i neženomrzačkim muškarcima zbog teksta čiste mržnje od prije nekidan.. iako bi mogle žene bez muškaraca, ljepše nam je ovako, hehe=) danas je jedan od onih dana kad ti je svijet opet lijepo mjesto.. |
triput hura za schopenhauera i nietzschea i majmune koji se na njih pozivaju
|
kad u nekom trenutku pomisliš kako se muškarci ne mogu spustiti niže jer su ionako već tisuće puta dokazali kako su ustvari nisko na evolucijskoj ljestvici, negdje kod žohara, oni ipak dokažu kako mogu biti i jadniji. koliko su samo puta kroz povijest, cijelu onu povijest ugnjetavanja i ponižavanja žena, pokazali svoju umnost, oštroumnost, pamet, inteligenciju i superiornost nastalu na ponižavanju onih bez kojih se ni rodili ne bi. dabogda se svi pobili, koliko ste pametni, vodite si svoje besmislene ratove kojima samo želite dokazati da se niste maknuli dalje od australopitekusa, kako god se to pisalo, nadam se da ćete svi i otići s uvjerenjem da ste najbolji i najpametniji i da žene bez vas ne mogu opstati. a otići ćete ionako, sami sebe uništavate. i živim u uvjerenju i nadi da će jednom društvo biti sastavljeno samo od žena i jednom će sigurno nestati i sperme i odlično je i to.. jer ako već društvo mora propasti, neka propadne sa ženama. i ako još jedan plakat u gradu vidim o muškoj superiornosti, nastavit ću se smijati i dalje jer i nije nevjerojatno.. samo dokazuje ono što sve mi znamo... koliko ste jadna bića.. vrijedna žaljenja. pies, ispričavam se žoharima, nisu zaslužili usporedbu s muškarcima.   |
lies of a lonely friend
|
drvene su klupice na kolodvoru, a stupovi su crveni. i cvijeće je crveno, ali u drugoj nijansi. listovi su, kao i obično, zeleni. i ljudi su na klupicama, žena guli naranču. sjediti i gledati i ne razmišljati voli. samo gledati. i vidjeti kroz stvari kao kroz staklo. i pogled joj seže dalje od kolodvora do sljedećeg i sljedećeg i sljedećeg kolodvora i već je tamo gdje ide i gdje bi trebala biti.. kao da je važno ili baš bitno odredište. **ne znam gdje sam pročitala da onaj koji unaprijed zna gdje ide neće daleko stići. svi su bili na mojoj strani. zato se vlak i prevrnuo. ne znam ni tko je to rekao. slušala sam midlake tad na predavanju. ** ona hoda dalje i ide i ide i ide i onda tu i tamo stane, ali samo zato da bi napravila zaokret lijevo ili desno ili tri koraka unatrag, pa šest naprijed i smije se i misli kako balloon maker od čovjeka na ulici radi budalu kojoj auti trube i koja ne vidi tramvaje. ni češke ni poljske ni domaće one. jer onako samo gleda u zrak ne bi li vidjela koji zalutali balon, nije važno koje boje ili oblika. i oblake onda vidi i smije se ženi koja češlja psa i baki koja je stala da stavi vrećicu s karfiolom u drugu ruku i dedi sjedom koji ima štap, ali hoda kao dečkić neki.. dobar dan je to. kad smo svi živi. i smije se ona tako i pogledom traži sunce da se napuni, ispuni i nasunča. jer svima sunca treba nekad. **a lampa je žuta trenutno na silu je žuta. jer je bila bijela ranije, a i nije čak ni bijela bila nego prljavo bijela, neki bi rekli čak i siva. pa je promijenila svojstvo jedno važno fizikalno. opet, kažem, na silu. jer, nije lampa tako iz tvornice izašla. iako je i u tvornici toj nekoj, ne znam kojoj, isto boju dobila silom. baš me zanima kakva je bila prije bijelog. kad bih barem znala od kojeg je materijala. ** još malo pa će prestati tražiti tulipane i plave bubamare. možda je prestara da vjeruje u takve nebuloze. i radikalni feminizam neki je na snazi trenutno.. pa se smije samoj sebi i smije se i drugima. svakome iz drugih razloga. nedavno je tek shvatila da se većini ljudi treba smijati. nekima jer su smiješni, nekima jer su jadni. tako da se smije ona sad. nije sigurna u koju skupinu će svrstati samu sebe, ali za humor je prilično sigurna da joj nije jača strana. i razmišlja trenutno o kupnji tvornice sunca. i bijeli miševi su proletjeli trenutno kroz njen kadar. plan: krupni ili američki. ma ne ne.. radije polutotal. kad već vidi nekoliko stanica dalje, valjda može i zaspati u tramvaju. a i uostalom, gdje su ti nibelunzi kad ih trebaš? pozdrav iz vladivostoka. pokličite zdaj |
|
ide se na of montreal. da da da samo za posjetitelje ovog nenadjebivog blogerskog ostvarenja... rapture rapes the muses You hit me so hard like a Wong Kar Wai beginning I'm exploding in smiles my equilibrium is spinning Rapture rapes the muses but you don't notice till it's kissing you Rapture rapes the muses and the void that's left confuses It's confusing You keep me lit like antediluvian Troy But one always reveres what ones bound to destroy Gloomy Erebus is an anathema to me All of them dancing like flames and the sad enmity I wonder if I understand. Am I too young to understand? |
ne znam naslov, ali kaze sheep da je defloracija dobra riječ
|
cak ni citat nemam nikakav danas. a kiša pada i vidim na betonu bijele mjehuriće. i nekako je danas dan za pavement i shady lane da te izvuče iz stanja manične depresije. homme de fer, kako bi rekao vlado. homme de fer. osjecam miris čokolade, ali ne znam još uvijek koje.. one koju jedem ili možda one koja je isparila. što se tiče riječi defloracija, nije mi baš neka, trenutno mi je dezinformacija favorit. |
topli zrak ili nešto drugo
|
dugo sam spavala. kad sam konačno otvorila oči, prošlo je dvadeset godina... prijatelj moj, zvat cemo ga oshke, jednom je bio čovjek, po zanimanju zidar. oshke i danas izgleda kao čovjek, čak i hoda kao i ostali ljudi, jede, brije se ko svi muskarci, ponekad igra nogomet, diše, pije ožujsko... stvarno je čovjekolik.. trudi se. oshke ima samo jedan problem. oshke nije čovjek. oshke je stroj. nitko ustvari nije siguran u kojem je trenutku pocela ta metamorfoza, no njen se ishod nikome ne sviđa. jednom sam mu rekla da je najbolji čovjek na svijetu, zaista sam to mislila. lijepo je zagrliti svog prijatelja, smijati se s njim, reći mu da je glupan, a da se ne naljuti, lijepo je pričati o stvarima, ljudima i situacijama u kojima smo se nekako našli, a o kojima nemamo s kim drugim raspraviti i analizirati vlastitu egzistenciju u vrtoglavo sitne detalje... da pocnes voljeti svaku vlas svoju i nos za koji misliš ponekad da je prevelik ili prste za koje misliš da su prekratki. nekidan sam mu rekla oshke, molim te, budi čovjek ponovno. oshke je u vojsci prošao najrazličitije tretmane ispiranja mozga i trenutno misli da je na vrhu svijeta, nedodirljiv.. oshke radi u elitnoj postrojbi hrvatske vojske i za par mjeseci ide u afganistan. čovjek može postati stroj samo u glavi. tijelo mu je još uvijek ranjivo. oshke priča o oklopnom vozilu... oklopno vozilo je metafora za njega i još četiri njegova prijatelja specijalca koji sa svojim puškama pokrivaju sve sektore i nitko im ništa ne može. predobro su uvježbani. oshke ne zna ni za što drugo osim za rat, ubijanja, automatsko i poluautomatsko oružje, noževe i suzavce.. oshke o svemu priča vojnim jezikom. oshke ne zna za život izvan vojnog života i spreman je u svakom trenutku ubiti čovjeka po nečijoj naredbi. da se vratim na početak. jednom je bio čovjek. ponekad mislim da ima nade za njega, možda u onim trenucima kad se zagrlimo nakon što se vrati nakon mjesec dana valjanja po blatu, trčanja i do sedamdeset km dnevno i vježbi uletavanja u objekte neke i kvazi spašavanja civila u vrijeme talačke krize. svaka se nada brzo raspline, čak i prije nego se instalira u mojim mislima.. samo proleti kraj nas.. oshke voli svoje prijatelje. napravio bi za njih sve na svijetu. oni ne znaju kako da mu pomognu. oni mu ne mogu pomoći. on ne želi da mu pomognu. oshke misli da je ispravan taj život kojim on živi. ne shvaća da nema kontakt s realnim svijetom. oshke ne shvaća da nije oklopno vozilo. da nije svemoguć i da je ranjiv poput svih. oshke se neće vratiti iz afganistana, bojim se... rekao mi je jednom...znas kako piše u toplom zraku.. "o, zablude li, smatrati život čudesnim darom.. život je razdražujuća besanica materije, bezumni boj za vlastiti kraj!" to je bilo prije oklopnog vozila. kad smo čitali popovića, slamniga i bukowskog. nisam vidjela da vodi oklopnom vozilu.. želim natrag svog prijatelja. želim ga pogledati u oči i vidjeti želju za životom, želim da sve ponovno bude kako je i bilo. neka ponovno bude zidar. samo da je čovjek. čekam. da se vrati. davno sam čitala godota. i njega su čekali. vladimir i estragon. nisu ga dočekali. oni su se uvijek sasvim dobro snalazili kad su bili zajedno. uvijek su pronašli nešto.....barem nešto..... tako da barem ponekad, u nekom trenutku, nevažno kako kratkom, imaju dojam da žive. ne želim se zadovoljiti dojmom života. |
metamistika
|
prožet onim kao tim, kao donja strana gljivinog klobuka, kao beskrajna u sebe nastavljajuća harmonika, a opet živ i sav, vodeni dim, tečem bez otpora, viskoznosti, kohezije ili adhezije, sasvim iznutra pa prema tome potpuno izvana. nebom okružen nebo okružujem. bez arogancije, bez poniznosti, bez objekta o koji bih se mogao okrznuti ili morao zaobići. predan, prezauzet, sam svoja ambakaža, beskrajna babuška, iznutra nevidljiv, izvana nesaglediv, nemam što razumjeti, vidim sa svih strana. kako da ti pomognem, kako da ti kažem, riječi koje ti šapćem na uho nisu one koje sam ti poslao ustima. kako da te dotaknem bez namjere da te dotaknem? tvoja koža želi da je dodirnem, inače bi mi ruka prošla kroz nju. mora da me tvoje oči vide, ali ja ne znam kakav ti se prikazujem. ako lebdimo previsoko, ne osjećamo kretanje zemlje, ako smo čvrsto uzemljeni, imamo dojam da oblaci samo prolaze, a munje su preekstatične jer nismo na njihovu potencijalu. vjetar prejako puše, ionako ne bi čula što ti govorim. lomiš svijetlo na jedan način, ja na drugi, naše slike su različite jer sunce nakon tebe nije ono nakon mene. kako da ti pomognem kad ti kažem, koje riječi kako da kažem da ti pomognem, da ti šapnem na uho one koje nisam poslao ustima, da te dotaknem bez namjere da te dotaknem. da te dotaknem bez namjere da te dodirnem, ako to tvoja koža želi, ruka mi neće proći kroz nju. ako tvoje oči to žele, mora da me vide kako lebdim, ako im se tako prikazujem, zajedno s tobom letim previsoko da bih osjetio da se zemlja kreće, a prenisko da bi oblaci stali, uplašeni od munje priželjkujemo je, nošeni vjetrom koji zaglušuje ono što ti zato i ne govorim. odgrizem komad jabuke koju jedeš, ali možda je slađi ili kiseliji od ostatka, osjećajući tvoj jezik ne osjećam što tvoj jezik osjeća. natopljen Davor Slamnig |
elanless
|
bilo je pahuljica danas i kaze vlado da je gledao pahuljicu pod mikroskopom i slozili smo se odmah kako su krasne pahuljice te, savršene i prekrasne, kompleksne i nevjerojatno smirujuće i samo ih želiš gledati kako padaju ili su pale već u tvoju kosu ili na ruku koju si upravo izvadio iz džepa. otvorenih kišobrana s pogledom prema gore, dopustili smo im da nam padaju u oči, da nas škakljaju po trepavicama i hlade obraze. nestale su pahuljice. možda zbog proljeća. možda zbog sunca. možda zbog jabuke na grani koja je još uvijek cvijet. kazaljke neke jedne na zidu nekoliko stotina metara od sunčane baze pokazuju stalno pet do šest. jučer smo ih pomaknuli na deset i dvadeset. da se dugo ne zadržavamo na jednom mjestu. krovovi su mokri i ne da mi se danas misliti na tužne obronke, rascvjetale vrhunce i žute grane ispod prozora. u psihodeličnim vrtlozima svijesti ne tražim žutu granu, možda samo neku čvrstu. da se u mislima imam za što držati. čujemo bubnjeve i klavirske tipke. i glas je ugodan. ne znam jesam li spomenula već, ali bratec martin je samo pjesma, svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je slučajna. nemoj se previše vezati. neke čvorove je teško otplesti. ne tražim te nikad ništa, ali danas sam budna. ako mi kažeš da će biti u redu, možda ti i povjerujem. kad si već tu, da te pitam samo znaš li možda, gdje je moj flaster? |
